Crveni luk kao prirodni lijek, začin i svakodnevna namirnica

Tradicija naših kuhinja ubraja luk među začinske biljke, začinsko povrće, a ipak bi se mogao uvrstiti ravnopravno sa svim ostalim povrćem jer je jako zastupljen i cijenjen kao namirnica.

Luk je odlična hrana, začin i pravi prirodni lijek za mnoge bolesti. Pa i tada kad ga upotrebljavamo kao začin, s obzirom na njegove sastojke, mi se zapravo hranimo, a ljekovita svojstva luka, u svom širokom rasponu, ostaju činjenica, bez obzira na formalan pristup i podjelu.

Činjenica je da su stari Egipćani uzgajali luk, čak i prije 4000 godina, a ni danas se mnogi povjesničari i autori ni ne slažu oko njegovog porijekla. Neki govore da potječe li iz Azije, dok drugi tvrde da je porijeklom iz Indije ili Afganistana. U jednom se ipak svi slažu, a to je činjenica da je luk u Europu stigao preko Italije, a naši preci na ovim prostorima uzgajali su ga i koristili u velikim količinama. Luk se za jelo koristi preko cijele godine. Tako u proljeće imamo lijepe bijele stabljike koje zovemo mladi luk, a preko ljeta uživamo u nedozrelim glavicama koje zovemo lukovice. Zrele i suhe lukovice spremamo i čuvamo za zimu. Mnoge domaćice pogrešno postupaju kad mladom luku odbacuju nadzemni dio, odnosno pernate listove. Naime gornji dio biljke gotovo jednako vrijedno kao i podzemni dio stabljike, a dragocjen je izvor fitoncida, a antibiotici u njemu sprječavaju razvoj mnogih nepoželjnih mikroorganizama.

Velika je razlika u energetskoj vrijednosti između mladog luka i dozrelih sušenih glavica, a kreće se između 188 kJ (45 kcal) do 1415 kJ (388 kcal) za 100 grama luka. Od hranljivih sastojaka luk sadrži najviše ugljikohidrata, ali trebamo znati da i tu postoje važne razlike između mladog luka i dozrelih glavica. Bjelančevina i masti ima relativno malo.

U luku je najvrjedniji, kako u prehrambenom tako i u ljekovitom smislu, sadržaj mineralnih sastojaka i vitamina. Od mineralnih soli najviše ima kalija i sumpora te mnogo oligoelemenata i mikroelemenata, a od vitamina spomenuti ćemo karotin koji je provitamin A, vitamine B1, B2, E, H, K, P i vitamin C. Od ljekovitih sastojaka najvažniji su glikozidi, eterično ulje koje mu daje karakterističan miris i ukus, rodanovodonična kiselina, te jedan biljni hormon sličan inzulinu. Osamdeset do 100 grama svježeg sirovog luka zadovoljava dnevnu potrebu ljudskog organizma za vitaminom C.

Luk je za organizam najkorisniji ako se uzima sirov, ali kako kuhanjem i dinstanjem ne gubi znatnije osnovna svojstva kao drugo povrće, osim djelomično eterično ulje koje kuhanjem isparava i vitamin C koji se kuhanjem rastvara, bolje ga je uzimati kuhanog budući da sirov djeluje nadražujuće. Za luk vrijedi pravilo da ga ne valja previše pržiti. Preporučljivo je da u ulje ili maslac dolijemo odmah malo vode, da luk ne potamni, jer je tada teže probavljiv.

Crveni luk je mnogo blaži od bijelog, ali je mnogo djelotvorniji od praziluka, kozjaka i vlasca, koji imaju gotovo jednaka svojstva kao i luk.

Suvremeni autori navode čak petnaest ljekovitih svojstava luka i dva puta više oboljenja u kojima se luk može primijeniti kao lijek. Na prvom mjestu valja istaknuti njegovo diuretičko djelovanje, posebno ako se uzima sirov ili se pije sok od luka. Na taj način luk sprječava razvoj mikroba, regulira šećer u krvi, olakšava iskašljavanje te djeluje kao laksativ. Luk potiče lučenje želudačnog soka, što pogoduje boljoj probavi, svjež je siguran lijek protiv crijevnih parazita, a usitnjen pomiješan s medom u omjeru 1:1 služi za liječenje upornog kašlja i kao preventiva od zakrečenja krvnih žila.

Odgovori