Iskustvo ponosne majke – Blizanci i dojenje

‘Dragi roditelji’, uvodne su riječi jedne ponosne majke koja će sa Vama prenijeti svoja osobna iskustva sa svojim blizancima i brigom u vezi dojenja.

Što prvo pomislite kad čujete riječi “blizanci i dojenje“? Nemoguća misija! Moje je ime Tanja Radić, po struci sam medicinska sestra i majka sam blizanaca Lorene i Marka, koji sada imaju dvije i pol godine.

Moja priča o dojenju počinje prvog dana kad sam s blizancima iz rodilišta došla kući. U bolnici nisam mogla dojiti zbog komplikacije poslije poroda, djeca su bila smještena na dječjem odjelu, tako da je naš prvi zajednički susret bio izlazak iz rodilišta. Tada sam prvi puta dobila dvoje djece zajedno, već nahranjene i spremne za pokret. U bolnici sam gledala film o dojenju, ali, iskreno, nisam obraćala previše pažnje jer sam već stvorila sliku o tome da je dojenje blizanaca nemoguće, pogotovo meni koja nemam ni osjećaj da mi navire mlijeko. Po izlasku iz bolnice prvo smo svratili u ljekarnu, kupili adaptirano mlijeko i bočice jer je to nešto o čemu sam već sve znala, vjerovala da će to biti glavni izvor hrane za naše male ‘smotuljke’.

Dobro se sjećam tog dana, došli smo kući, bake i djed su nas čekali, sve je bilo onako svečano i veselo, dok su djeca mirno i bezbrižno spavala. Odjedanput se začuo grčeviti plač, prvo Lorene, a malo poslije i Marka. Svi su se uplašeno okrenuli prema meni i u nekakvom strahu očekivali da riješim situaciju kao da mi je to već deseto dijete. Prvo mi je palo na pamet da su možda gladni, ali dok ja steriliziram bočice i ugrijem vodu bojim se da bi cijela zgrada došla na vrata da vidi što se to događa. Nekako sam refleksno uzela Lorenu i stavila je na grudi. Ona je odjednom sama počela vući, nevjerojatnom snagom, kao da već ima pet mjeseci i sedam kilograma, a ne četiri dana i 2260 grama.

Uglavnom, tad sam prvi put osjetila da imam mlijeka i da Lorena stvarno doji. Međutim, nastala je panika jer je Marko bio glasniji, a Lorena nikako da završi sa svojim obrokom. Naravno, svi su opet panično pogledali prema meni i suprugu koji je pokušavao pjesmom smiriti Marka, očekivali su da riješimo i ovu situaciju. Što sad? Kako da i Marka stavim na grudi kad ne znam zapravo dojiti ni jedno dijete, a kamoli dvoje? Lorenu sam skinula, jela je barem nešto, i to će joj biti dovoljno dok Marko ne dobije svoj dio. I tako je i bilo, zamjenjivala sam ih, malo jedno pa malo drugo. Imala sam osjećaj da samo sjedim i dojim, ali s posebnim osjećajem povezivanja i zadovoljstva. Mislila sam da je to trenutna sreća jer ja sigurno neću imati dovoljno mlijeka (neinformiranost i neznanje!).

Mislila sam da moj organizam stvara određenu dnevnu količinu koja je dovoljna za jedno dijete, ali kad to podijeliš na dvoje neće biti dovoljno. Rasporedila sam im dojenje na svakih par sati i tako smo izgurali do sutradan. Djeca su plakala, a ja sam mislila da je to normalno, jeli su i nije moguće da je to zbog gladi. Bočice sam ipak sterilizirala, doze adaptiranog mlijeka pripremila i bila sam ih spremna dati.

Ujutro je došla patronažna sestra. Upoznali smo se, uzela je podatke i krenula s vaganjem beba. Neugodno sam se iznenadila jer su izgubili po 90 grama od izlaska iz bolnice, a to je s obzirom na njihovu malu porođajnu težinu (Lorena 2260, a Marko 2510 grama) bilo jako puno. Opet dileme, moja teorija o dojenju blizanaca se potvrdila, moram ih hraniti adaptiranim mlijekom! Već sam u sebi odlučila. Onda je patronažna sestra napravila veliku i presudnu stvar, postavila je supruga, mamu i mene za stol i objasnila nam kako dojenje funkcionira. Objasnila nam je da će kod više dojenja biti i više mlijeka, tehnike i položaje dojenja, da je potrebno prvih dana djecu dojiti na zahtjev, i o važnosti vođenja dnevnika. Da je odmor majke, ali i ostalih ukućana jako važan, kao i uzimanje puno tekućine uz dojenje te redovita prehrana. Pripremila nas je za timski rad u kojem svi moramo sudjelovati, pogotovo u prvim danima.

Ostala sam iznenađena i pomalo posramljena svojim neznanjem, ali opet dovoljno otvorena da prihvatim sugestije i savjete stručnjaka. I tako smo krenuli.

Pretvorili smo se u ‘malu radionicu’, bili smo pravi tim u kojem je svatko imao svoj zadatak jer su dva mala ‘sisavca’, koja su mirno spavala, tražila svoje.

Ja sam dojila, suprug mi je namještao jastuke za dojenje, donosio djecu, zajedno ih s bakom presvlačio te vodio dnevnik dojenja. Noću smo imali takozvana ‘dežurstva’ pa je svatko od njih po jednu noć spavao u sobi s blizancima, dok je drugi spavao cijelu noć.

Pogled u naš dnevnik dojenja zapanjuje, jer imali smo između 34 i 36 dojenja kroz 24 sata. Vremenom smo usavršavali položaje za dojenje, počela sam ih dojiti oboje odjednom, što nam je uštedjelo vrijeme za odmor i druge obaveze. Tako smo iz dana u dan, uz pomoć i savjetovanje naše patronažne sestre Andreje, uspjeli isključivo dojiti šest mjeseci bez adaptiranog mlijeka, a uz dohranu sve do desetog mjeseca.

Što vam reći na kraju? Da budem iskrena, bilo je teško, bilo je trenutaka kad sam bila toliko iscrpljena da sam htjela odustati, ali danas sam sretna jer sam uspjela. Moja poruka mladim roditeljima je da se ne boje. Dojenje blizanaca je moguće, jest zahtjevno i iziskuje trud i upornost, ali na kraju imate najljepšu nagradu, a to su zdrava, zadovoljna i vesela djeca. Preuzeto sa: Moji prvi dani – Priručnik za roditelje, Tanja Radić.

Odgovori