Proces stvaranja žuči – Pročitajte malo o radu jetre i procesima koje jetra obavlja

Jetra konstantno stvara žuč. Ta činjenica o našem tijelu najduže nam je poznata. Hepatociti jetre neprekidno stvaraju i luče žuč.

Količina nastale žuči kod odraslog čovjeka je pola do jedne litre tijekom 24 sata.

Žuč nastala u hepatocitima, oba režnja jetre, prikuplja se u manjim žučnim kanalićima, a zatim odvodi u veće jetrine žučne kanale.

Jetreni žučni kanali usmjeravaju žuč u dva pravca: direktno u dvanaestopalačno crijevo, i ta se žuč zove „Žuč A”. Drugi je u žučnu kesicu. Kretanje, odnosno protjecanje žuči, strogo je kontrolirano od strane organizma i izvodi se na određene poticaje. Žuč, koja je dospjela u žučnu kesicu, koncentrira se 7 do 10 puta na taj način što se kroz zid žučne kesice propušta voda i sol, odnosno Na-klorid, koji se nalazi u žuči.

Koncentrirana žuč u žučnoj kesici naziva se „Žuč B” ili žuč žučne kesice. Količina stvaranja žuči stoji pod kontrolom određenih mehanizama koji reguliraju količinu stvaranja. Veća količina od potrebne može izazvati oštećenje jetrine stanice -hepatocita. Manja količina, odnosno stvaranje manje količine, nije dobro ako se odigrava mimo navedenih mehanizama.

Što je to žuč i zbog čega je toliko važna?

Žuč iz žučne kesice mora se prazniti, jer je njezin kapacitet ograničen. Kada hrana dospije iz želuca u dvanaestopalačno crijevo, posebno masti i djelomično probavljene bjelančevine, odnosno proteini, izazovu u stanicama crijeva stvaranje jednog kemijskog spoja-hormona, koji prelazi u krv i tako dospije do žučne kesice, ali istovremeno i do pankreasa, odnosno gušterače. Hormon izazove grčenje i specifične kontrakcije muskulature pa time i povećani pritisak u žučnoj kesici potiskuje žuč iz kesice preko kanala do dvanaestopalačnog crijeva. S druge strane, hormon u pankreasu izazove lučenje pankreasnog soka, koji se preko pankreasnog kanala također izlije u isto crijevo, pošto se prethodno spoji sa žučnim kanalom. Kontrakcije žučne kesice i lučenje pankreasnog soka ne vrši se samo na ovaj hormonalni poticaj, već postoje i dodatni živčani stimulansi. Količina izlučenog pankreasnog soka kod odraslog čovjeka je od 500 do 1200 ml na dan, što je posebno važno jer pankreasni sok učini alkalnim kiseli sadržaj koji je prešao iz želuca u dvanaestopalačno crijevo, jer dalja probava hrane u dvanaestopalačnom crijevu može se odigravati u alkalnoj sredini.

Glavni sastojci žuči A i B su pored vode, koja u žuči ima do 97%, a u žuči B do 83% udjela, četiri kemijska spoja: soli žučnih kiselina, bilirubin, kolesterol i lecitin. Prisutne su još i masne kiseline, ioni natrija, kalija, kalcija, klora, karbonati i slično, kao i mucin u žuči B. Po svemu sudeći, jedini korisni sastojak žuči su žučne soli i mucin. Smatra se da je žuč samo put za eliminaciju npr. bilirubina i kolesterola iz organizma i to najvećim dijelom preko stolice, te drugih proizvoda organizma, kojih se treba osloboditi. Može se postaviti jedno od pitanja: Što će se dogoditi ako se iz bilo kojeg razloga u žuči smanji koncentracija žučnih soli ili poveća koncentracija bilirubina ili kolesterola? Najvjerojatnija posljedica u prvom redu bit će izdvajanje, odnosno taloženje bilirubina i kolesterola u vidu žučnih kamenaca ili barem mulja, odnosno taloga. Ovo je samo primjer važnosti žučnih soli u žuči, kojih u organizmu imam oko 4 grama. Dok bilirubin i kolesterol najvećim dijelom napuštaju organizam stolicom, žučne soli imaju kružni tok. U završnom dijelu tankog crijeva, koji se zove ileum, žučne soli budu skoro potpuno upijene i portnom venom, odnosno portnom krvi, ponovo se vrate u jetru, a odatle u žuč. Ipak se tijekom tog kruženja izgubi oko pola grama jer taj dio pređe u debelo crijevo gdje nastavlja sa svojom ulogom. Odatle se izbacuju iz organizma stolicom. Taj gubitak nadoknade stanice jetre sintezom iz kolesterola.

Koncentracija žučnih soli u žuči A je oko 1%, a u žuči B oko 11%, što je neophodno da bilirubin i kolesterol ne počnu taložiti u obliku žučnih kamenaca. S obzirom na važnost potrebno je reći ukratko što su to soli žučnih kiselina, odnosno žučne soli. Postoje žučne kiseline, kolna i kenodeoksiholna nastale sintezom iz kolesterola. Žučne soli su natrijeve soli ovih kiselina konjugirane sa glicinom i manje sa taurinom. Isključivo se sintetiziraju u stanicama jetre-hepatocitima.

Hrana, zatim i tekućine, preko usta dospijevaju u želudac. U ustima se hrana natopi pljuvačkom i sažvače i taj je proces više fizičke nego kemijske prirode. U želucu se, također izmiješa dok ne postane kaša i natopi u prvom redu kiselinom, a onda i drugim materijama, potrebnim za normalnu probavu. Ipak, nešto minerala, vode, alkohol i slično, resorbuju se kroz zid želuca. Pljuvačka pripremi hranu za žvakanje i gutanje, a kemijski fermentom ili enzimom koji se zove ptijalin, rastvara u prvome redu škrob. Djelovanje tog enzima nastavlja se još neko vrijeme u želucu. Zid želuca luči enzime koji potpomažu probavu hrane prije njenog prelaska u davanestopalačno crijevo. Tu se nastavlja dalje razlaganje. Dvanaestopalačno crijevo se nastavlja na želudac u dužini od oko 25 centimetara i predstavlja dio tankog crijeva. Dakle, hrana iz želuca postepeno prelazi u dvanaestopalačno crijevo. Pojedini sastojci hrane, posebno masti, izazovu lučenje hormona o kojem je već govoreno, koji izaziva grčenje i specifične kontrakcije žučne kesice, a također, i stvaranje, odnosno lučenje soka pankreasa. Žuč i sok pankreasa izliju se istovremen u dvanaestopalačno crijevo otvaranjem ulaza u crijevo kojeg kontrolira takozvani Oddijev sfinkter. Znači ulaz nije stalno otvoren pa nema ni kontinuiranog izlijevanja žuči i pankreasnog soka u crijevo. Žuč i pankreasni sok izlijevaju se na mahove ili ‘štrcnu’ u dvanaestopalačno crijevo kada popusti tonus Oddijevog sfinktera. Sok pankreasa ne samo da neutralizira kiselinu iz želuca, već sadržaj učini i alkalnim. Žučne soli žuči igraju važnu ulogu u metabolizmu masti. Masti se ne rastvaraju u vodi. U dvanestopalačnom crijevu sa žučnim solima stvaraju sitne kapljice-micele, koje se rastvaraju u vodi zahvaljujući električnom naboju soli žučnih kiselina koje smanjuju površinsku napetost i potpomažu stvaranje micela. To je tzv. emulgatorska ili deterdžentska uloga žučnih soli. Na taj način stvaraju se uvjeti da na micele, masti, počne djelovati jedan enzim iz soka pankreasa. Taj enzim naziva se lipaza, što dosta podsjeća na naziv masti-lipide. Lipaza koju u alkalnoj sredini aktiviraju soli žučnih kiselina, praktično cijepa, odnosno razlaže masti na njihove sastavne dijelove, masne kiseline i glicerol. Time su stvoreni uvjeti za resorpciju odnosno upijanje masnih kiselina kroz sluznicu tankog crijeva. I u ovom procesu pomažu soli žučnih kiselina.

Bez prisutnosti žučnih soli, nema ni upijanja vitamina koji su topivi u mastima, a zovu se liposolubilni vitamini: A, D, E i K. Ovim bi uloga žučnih soli što se tiče masti i liposolubinih vitamina, bila završena. U tankom crijevu odnosno njegovom završnom dijelu, žučne soli najvećim dijelom budu upijene i vraćene u jetru, dok manji dio prelazi u debelo crijevo i tu nastavlja svoju ulogu dok na koncu ne bude eliminiran iz organizma stolicom.

Odgovori